GOVORITI LJUDIMA DOBRO


Copyright HKM ESSEN


U četvrtom razredu srednje škole, posebno zanimanje privukao nam je jedan stariji profesor otmjenoga stava. Nosio je profinjeno odijelo s kravatom, a njegovo ponašanje bilo je ugodno, odmjereno i elegantno. Ne samo da je imao veliko znanje svoje struke, već je bio iznad svoje klase.

Na njegovom satu učili smo anatomiju tijela i psihologiju ljudskih pokreta. No, u toj učionici, zapravo u ateljeu, on bi od svoje redovite nastavne jedinice vrlo brzo prešao na pričanje nekih životnih iskustava. Bilo ga je toliko zanimljivo slušati, da smo spontano jedan za drugim posjedali na parket oko njega, poput djece koji od mudraca slušaju tajnovitu priču. Nije zatvarao naše mogućnosti, već nam je govorio o mnogo toga što mi možemo.


On je definitivno izlazio iz zadanih okvira koje su ograničene i vodio nas u dimenziju uspjeha. Nije se bojao utisnuti osobni pečat svojim predavanjima. Govorio je: "Ako imate dobru ideju, odvažite se i uspjet će te..."

Upravo zbog toga smo ga izuzetno cijenili.

Ostalo mi je u sjećanju da nam je rekao razliku između galamdžija i dragocjenih ljudi. Oni prvi stvaraju samo beskorisnu buku, dok su prave vrijednosti povučene i tihe, ne ističu se pred svima.


Kao kapelan bio sam pozvan održati dva predavanja o iskustvu vjere u jednoj srednjoj školi. Bio je to obrazovni dan u kojem su učenici škole slobodno birali predavače i teme o kojima su htjeli saznati više.

Kao pratnju poveo sam jednu časnu sestru koja je toga dana bila uz mene.

Razmišljao sam prije toga o čemu govoriti. Potom sam došao do ideje da bih trebao pričati o svojim susretima s ljudima koji su drugima činili dobro, o njihovim osobnim borbama, ali i o pobjedama nad kušnjama. Odlučio sam zapravo govoriti o dobru, o onome što zaista u životu vrijedi.

Učinilo mi se da ću, ako im govorim o primjerima truda i uspjeha, izazvati u slušateljima veći interes za vjeru.

Pomolio sam se prije svakog predavanja da riječi koje ću govoriti naiđu na plodno tlo.

I počeo sam. Sa zanosom sam nizao svjedočanstva o svojim susretima s ljudima koji su voljeli, činili dobro, molili, postili, patili, smijali se, vjerovali, žrtvovali se i borili, a na kraju su ipak u svojim dobrim ciljevima uspjeli.

Dok je trajalo predavanje, koje sam govorio uz nekoliko bilješki - podsjetnika, usput sam pratio reakcije i gledao lica slušatelja.


Iz minute u minutu sve više im je raslo zanimanje, njihova pažnja bila je na visokoj razini, baš ona atmosfera koja se događa kad slušatelji potpuno urone u sadržaj.


Primijetio sam da su učenici bili željni dobrih riječi, pozitivnih informacija, govora o neprolaznim vrijednostima koje hrane i ohrabruju čovjekov duh.

Na kraju je bilo i nekih pitanja, na koje sam rado odgovorio. Završetak toga obrazovnog dana u predvorju bio je kratak, uz nekoliko rečenica pozdrava s ostalim predavačima i s ravnateljicom škole.


Nekoliko tjedana kasnije došla je do mene informacija da je to predavanje o vjeri, od sveukupnih predavanja toga dana, od učenika dobilo najveći broj glasova i proglašeno najuspješnijim predavanjem.


To je u meni pokrenulo razmišljanje i zaključak da živimo u vremenu u kojem smo zatrpani lošim vijestima, dok ljudi čeznu čuti dobre riječi, čeznu za obećanjem da će život uspjeti, a posebno za iskustvom Boga.


Možemo li naslutiti koliko bi više sretnih ljudi hodalo ovom našom Zemljom kad bismo iz naših govora izbacili teme ogorčenosti, poraza i očaja, a umjesto toga jedni drugima govorili da je napredak moguć, da je zajedništvo ostvarivo, da nam je budućnost svijetla i da život može biti lijep?


Povjeruj da je život dobar.

Danas najprije sebi i onda drugima reci: "Bit će dobro."


I. Cestar

191 views