• hkmessende

ISUSOV DAR: KRUH NA STOLU I LJUBAV


Isusovo zadnje djelo, kojega je učinio zajedno s učenicima, bilo je na Veliki četvrtak, u noći njegovog predanja Ocu, prije odlaska u samoću i patnju.

Bila je to Posljednja večera.


Isusu je važno naučiti nas onom bitnom u životu, onom bez čega se ne može.


Prvo je: okupiti se oko stola s hranom.


U ovo, naravno, spada sveta misa u kojoj se hranimo Isusom - kruhom života.

Ali u ovo spada i susretanje kod redovitih dnevnih obroka kod kuće.


Mnogi se danas protive "staromodnom" načinu hranjenja u isto doba dana, za istim stolom. Smatraju da je to stvar prošlosti, da je to samo za prabake i pradjedove koji su nekad tako jeli.


Moderan svijet predstavlja nam samostalan način hranjenja, svatko za svojim stolom i u vrijeme kad to njemu odgovara. Tim bolje, ako je s nogu i na brzinu.

Poslovni ritam današnjice određuje da nije u redu od ukućana zahtijevati okupljanje na zajednički obrok, jer bismo tada povrijedili njihovo vrijeme i slobodu.


Roditelji se više niti ne usuđuju pomisliti da obrok bude obiteljski događaj.

To je danas pravo pojedinca da se hrani kada i kako hoće.


Ali, Isus ima drugi plan. On nas želi nečem sasvim drugačijem naučiti.


Posljednje što je učinio prije smrti bilo je okupljanje učenika na zajedničku večeru. Svi su bili skupa, jedan do drugoga. Jeli su istu hranu iz istih posuda. Isus daje okupljanju za jednim stolom jednu novu kvalitetu, novo značenje.


Ako pažljivo promatramo svoju blagovaonicu ili kuhinju u kući, primjetit ćemo da nam je gornja ploča stola nekako u visini organa srca. I to ne bez razloga.


Pri objedu ne samo da žvačemo istu hranu; nego gledamo oči drugoga, razmjenjujemo riječi i osjećaje koji izlaze upravo iz našeg srca.


Mi zapravo iznosimo bližnjima svoje srce na stol.

I to je bitan i osjetljiv događaj.


Da se ne sastajemo za stolom hrane i srca, u dogovoreno vrijeme, jedni drugima bismo bili samo prolaznici u jednom stambenom objektu, koji samo dijele isti krov nad glavom i ništa više.

Ne bismo imali prilike slušati i čuti jedni druge. Propustili bismo čuti mišljenje, radost, ali i tugu bližnjega. Ne bismo imali prilike susresti tajnu drugoga.


I zato bi bilo dobro da zavolimo zajedničke obroke, da ih počnemo smatrati važnima, ne zato što je to navika iz davnina, već zato što nam to Isus preporuča.

A Isus zna najbolje.

On daje našim obrocima pečat srca.

Zajednička hrana znak je ljubavi koju nam je on ostavio.


Prepoznajmo kolika je vrijednost imati priliku hraniti se svakoga dana za istim stolom i imati vremena, ne samo za unos hrane u želudac, već i za dragi susret s onima koji su nam blizu.


Za stolom je čovjek, živo biće, stvoren od Boga. Radovati se osmjehu bližnjega, slušati što nam ima za reći, darovati ljubav iz srca i obogaćivati zajednički život za istim stolom: nije li to sve ono što život čini vrijednim?


I drugo nas Isus uči: ljubavi koja želi služiti.


Evanđelist Ivan nam smireno opisuje:


"Isus...usta od večere...odloži gornje haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vode u praonik i počne učenicima prati noge".

(usp. Iv 13, 1-15)


Ovo je gesta dragovoljnog služenja koju bismo mogli nazvati "simfonijom poniznosti".


Tu nam je, kao na pladnju, otkrivena tajna sretnoga života: služenje čovjeku.


Gospodin i Učitelj Isus daje nam ljubaznu uputu ljubavi. Koje li sreće da i mi činimo ono što je on za nas činio.


Bližnjima, iz ljubavi.

I za ljubav.


I.Cestar

78 views
HRVATSKA
KATOLIČKA
MISIJA
ESSEN

Kroatische katholische Mission Essen

ADRESA

An der Bergbrücke 7

Essen, Deutschland