DIJAMANT (I.Cestar)

Uvijek volimo uživati u lijepim trenucima koji nam obogate život i zbog kojih smo i nakon mnogo godina ponosni.


Poslije ustrajnog školovanja dobijemo diplomu, koja do kraja života, uokvirena i postavljena na zid svjedoči o našem uloženom trudu i uspjehu.

Postoje i obiteljski uspjesi. Različita zajednička postignuća i službene nagrade.

Svima koji ugledaju te uspomene zasigurno ostavlja jak dojam o tome da je ta obitelj postigla određeni cilj, vrijedan poštovanja.

Desetke fotografija s nasmiješenim licima članova obitelji, okupljenih u zagrljaju s rodbinom ostavljaju snažnu poruku: život moje obitelji se isplati truda.

Gledajući skladnu, uspješnu obitelj čovjek dolazi do zaključka:

"Život je lijep."


Jednako vrijedi i za poslovne uspjehe:

na zidu mnogih poslovnih ljudi mogu se vidjeti prekrasni, uokvireni certifikati za najboljeg menadžera, liječnika, inženjera ili radnika godine.

Tko god ugleda te svjedodžbe, zasigurno se počne diviti toj osobi i cijeniti njezin profesionalni uspjeh.

Baš kao što je netko jednom poučno rekao: "Život je borbeno polje", ili "Svijet voli pobjednike."

Mi se ljudi nekako želimo poistovjetiti samo s uspješnim ljudima, koje doživljavamo kao naše uzore.

I to je sasvim normalno.

Sve je u redu po tom pitanju.

Tko ne želi biti uspješan po uzoru na svog omiljenog Tv glumca ili glumice, heroja televizijske serije ili neke emisije, nekog izvrsnog menadžera ili svećenika koji oduzima dah izvrsnim govorom i pojavom?


Međutim, što učiniti s neugodnim iskustvima života poput: slabosti, pada, razočaranja i praznine?

Treba li njih staviti pod tepih da ih nitko ne vidi i ne sazna za njih?

Jer, tako si često pomislimo, ljudi oko nas žele biti u nas sigurni da smo uvijek bili snažni i ustrajni do svog cilja.

Ali, mi to uopće nismo bili!

Nažalost, ali i na sreću.


Ma koliko god poteškoće u nama izazivale sramotu ili nelagodu, treba i na takvim iskustvima zahvaliti dragom Bogu.

Ništa ne treba isključiti iz procesa života.


Baš kao i uspjesi, tako su me i krize, one teške, mučne, baš one krize u kojima nisam znao niti kamo ni kako, učinile su me blagoslovljenim.

Prisjećam se jedne knjige Richarda Rohra koje sam kao student prije mnogo godina dobio na poklon. Knjiga nosi naslov: "Slomljen, ali blagoslovljen."

Potrebno je postati svjestan već poznatog biblijskog iskustva:

Bog nikoga od nas ne opterećuje preko čovjekove mjere.

Kad bismo uvijek bili uspješni u svakom poslu, priznajmo sami sebi, svu bismo hvalu i slavu pripisali samo sebi.

Tada bismo bili puni samohvale i oholi.

A to nije dobro.

Crkva nas uči da je baš oholost najveći i početni grijeh.

Oholost se izravno protivi onom intimnom, djetinjem predanju Božjem, očinskom vodstvu.

Bog poznaje cijeli svijet najbolje, jer ga je stvorio.

Zato bi bilo dobro krize i muke prihvatiti s onom istom snagom zahvalnosti kao i lijepe doživljaje.

Kao što nas raduju rođendani, proslave s prijateljima, doček Nove godine u luksuznom ili ugodnom prijateljskom ambijentu s dragim ljudima, neka i trenuci krize u kojima bismo najradije vrištali od muke, probude u nama zahvalnost, jer sve je u životu dar.


Krize nas najviše povezuju s našim srcem. Mnogi pjesnici svijeta darovali su nam najljepše riječi i pjesme ne zato što su se u tom trenutku grlili i radovali s bližnjima u svojim najljepšim događajima, nego upravo zato što su baš tada, proživjeli mučnu bol duše i tijela.

Katolički pjesnik Bruno Ferrero u svojoj knjizi "Uvijek sviće novi dan" citira zanimljivu rečenicu: "Mi to zovemo "trpljenje." Bog kaže - trebam te."

Dajmo svi zajedno istu priliku i uspjehu i bolu.

Ako se oboje jednako prihvati i zagrli, onda zajedno čine naš život kvalitetnim.

Čine od naše životne krhotine prekrasan dijamant.

Dijamant neprocjenjive vrijednosti.


(I.Cestar)



213 views