• hkmessende

NAĐI VREMENA ZA MIR (I.Cestar)

U ovim adventskim danima moje misli traže mjesto na kojem bi ostavile pisani trag. Ne odupirem se tom nadahnuću, već dopuštam da se riječi napišu.

Kaže se da su riječi zgusnuto iskustvo.


Razmišljam o životu, o sebi, o obitelji, o ljudima koji zajedno sa mnom žive i hodaju ispod ovog našeg neba.

Razmišljam i kao vjernik, o Bogu.

Ovih dana posebno mi kroz misli prolazi zahvalnost na svemu što mi ovaj život daruje. Na obitelji koja mi je darovala život, na mojem djetinjstvu. Na toliko ljudi, prijatelja, učitelja, susjeda, kolega, poznanika da ih nabrojati ne bih mogao.

U zahvalnost mi dolazi i roditeljska kuća, crkva, škole, sva jutra i zalasci sunca, kiše, ulice i cijela priroda.

Moje srce spontano govori hvala na rijekama, morima, cestama i svakom živom biću koje sam imao prilike susresti. Sve što je dio mojega životnoga putovanja nekako mi postaje dragocjeno.

Nabrajanje bi moglo ići u nedogled.

Baš kao da se cijela vječnost stapa u jedan trenutak. Trenutak zahvalnosti.


Ovoga adventa naročito razmišljam o tome kako mi ljudi uzimamo život "zdravo za gotovo". Bez poštovanja, s mnogo, mnogo rutine. Kao da sve zbog nas mora biti.

A ne mora. Sve je zapravo dar. Dar je svaki novi dan, dar je osmijeh prodavačice u pekari, dar je lijepa melodija instrumenta nekog glazbenika kojeg čuješ negdje usput, u gradu.

Negdje sam od nekog svetog čovjeka pročitao da je svakome od nas za život potrebno uvijek troje:

ja, ovaj trenutak i Bog.

Čini mi se da svakoga dana previše žurimo. Ne živimo ovdje i sada.

Mi trčimo ispred života, a život od nas traži smirenije korake.

Mnogo sam čitao biblijskih, evanđeoskih odlomaka i nigdje nisam pročitao da se Isus Krist ikuda žurio.

Pojavio se na Zemlji u miru, koračao je našom Zemljom mirno. Radio je laganim, blaženim ritmom. Čekao je i s uskrsnućem svojega prijatelja Lazara. I još s mnogo toga. Očito s razlogom. Njegov prijelaz s ovoga svijeta događao se na poseban način: smireno.

Ima nešto vrlo moćno u riječi mir.

Mislima se vraćam k nama ljudima.

Jurimo od posla k poslu danonoćno.

Ne pojedemo čak ni svoje obroke kako treba, jer kao nemamo vremena.

Posebno mislim na odnose s ljudima koje nažalost često u brzini, lako povrijedimo.

Zbog naše neprestane žurbe i nespokoja, od naših razgovora ostaju samo suhe pustinje. Niti ne primjetimo da smo svojom brzinom čovjeka pokraj sebe pokosili, sklonili sa svojega puta.


Pitam se kad smo zadnji puta rekli osobama s kojima živimo: oprosti mi na učinjenoj uvredi?

Ili kad smo zadnji puta u sebi osjetili tu dubinsku potrebu da budemo ljudi mira?

Biti osoba mira.

O, kako nam je potrebno iskustvo pomiriti se sa životom i ne trčati ispred njega!

Vječito bismo htjeli da već sada dođe bolje sutra. I vječito veličamo zlatne dane prošlosti. A gdje se nalazi: danas?


Prepoznajmo zato blagoslov toga - danas, koji kao da nam uvijek maše rukom i poziva nas da se u njemu sakrijemo i nađemo sigurno sklonište.

Dragi čitatelju koji ovo čitaš:

Odmori se u sadašnjem trenutku i malo zastani. Ništa neće pobjeći.

Osjeti počinak od borbe života.

Tako bi bilo divno da uđemo u mir.

Pokušaj si koji puta tijekom dana s vjerom ponavljati ove riječi:

"Ja, sadašnji trenutak i moj Bog.

To troje mi je dovoljno."


(I.Cestar)



167 views