
POGNUTA GRANA U TUĐINSKOM VRTU (I. Cestar)

Kao dijete, radovao sam se gotovo svako ljeto dolasku svoje tete i njezine obitelji iz inozemstva. Povratak rodbine za mene je tada bilo pravo svjetsko čudo.
Poznati ljudi, ali opet daleki i neshvatljivi.
Znao sam samo da ću, kada stignu, dobiti nove i prekrasne igračke i neobične šarene slatkiše. Najnoviji auto na daljinsko upravljanje i čokolada s lješnjacima bili su darovi iz snova. K tome, pričali su jezikom koji uopće nisam poznavao. Bili su poput ljudi s drugog planeta, zanimljivi i pomalo tajanstveni, istodobno.
Pri mojem odlasku, službom, u inozemstvo jedna mi je gospođa, koja je ranije živjela izvan domovine, sjetno i razdragano, rekla:
"Pozdravi mi moju dragu, pognutu granu u tuđinskom vrtu."
Nisam razumio što je time htjela reći. Pomislio sam: "Kakva grana, kakav vrt?"
Oduvijek sam se pitao zašto ljudi govore da strani kruh ima sedam kora.
Ovim razmišljanjem, ovim tekstom želim odati priznanje i potporu svima onima koji su napustili svoj dom i kušali život u stranoj zemlji.
Razlika u kulturi, strani jezik, drugačiji način komuniciranja, nepoznata pravila i društveni običaji - samo su neki od elemenata koji se godinama, desetljećima, pomalo uče i prihvaćaju.
Posebno je izražena trajna podvojenost u obje zemlje, države boravka i domovine. Neobično je to iskustvo. Niti jednoj ne pripadaš potpuno.
Svima vama, hrabri ljudi, rekao bih da ste se odvažili na jednu pustolovinu koja vaš život čini vrijednim.
Uza sve izazove i poteškoće na koje nailazite, radujte se svakom novom danu koji dolazi, te ljubite Boga, sebe i bližnjega svoga. Hrabri budite, ne bojte se.
Neka vam Bog podari milost i snagu.
I za kraj, citiram jednu, meni dragocjenu, misao Normana Vincenta Pealea:
"Život je nedjeljiv. Ovaj i onaj svijet su jedno. Vrijeme i vječnost su nerazdvojni, sve je ovo jedan otvoreni svemir. Mi smo stanovnici vječnosti."
I. Cestar