POGNUTA GRANA U TUĐINSKOM VRTU (I. Cestar)

Kao dijete, radovao sam se gotovo svako ljeto dolasku svoje tete i njezine obitelji iz inozemstva. Povratak rodbine za mene je tada bilo pravo svjetsko čudo.

Poznati ljudi, ali opet daleki i neshvatljivi.

Znao sam samo da ću, kada stignu, dobiti nove i prekrasne igračke i neobične šarene slatkiše. Najnoviji auto na daljinsko upravljanje i čokolada s lješnjacima bili su darovi iz snova. K tome, pričali su jezikom koji uopće nisam poznavao. Bili su poput ljudi s drugog planeta, zanimljivi i pomalo tajanstveni, istodobno.

Pri mojem odlasku, službom, u inozemstvo jedna mi je gospođa, koja je ranije živjela izvan domovine, sjetno i razdragano, rekla:

"Pozdravi mi moju dragu, pognutu granu u tuđinskom vrtu."

Nisam razumio što je time htjela reći. Pomislio sam: "Kakva grana, kakav vrt?"

Oduvijek sam se pitao zašto ljudi govore da strani kruh ima sedam kora.

Ovim razmišljanjem, ovim tekstom želim odati priznanje i potporu svima onima koji su napustili svoj dom i kušali život u stranoj zemlji.

Razlika u kulturi, strani jezik, drugačiji način komuniciranja, nepoznata pravila i društveni običaji - samo su neki od elemenata koji se godinama, desetljećima, pomalo uče i prihvaćaju.

Posebno je izražena trajna podvojenost u obje zemlje, države boravka i domovine. Neobično je to iskustvo. Niti jednoj ne pripadaš potpuno.

Svima vama, hrabri ljudi, rekao bih da ste se odvažili na jednu pustolovinu koja vaš život čini vrijednim.

Uza sve izazove i poteškoće na koje nailazite, radujte se svakom novom danu koji dolazi, te ljubite Boga, sebe i bližnjega svoga. Hrabri budite, ne bojte se.

Neka vam Bog podari milost i snagu.

I za kraj, citiram jednu, meni dragocjenu, misao Normana Vincenta Pealea:

"Život je nedjeljiv. Ovaj i onaj svijet su jedno. Vrijeme i vječnost su nerazdvojni, sve je ovo jedan otvoreni svemir. Mi smo stanovnici vječnosti."

I. Cestar